Cena prirodnog gasa na evropskom tržištu porasla je od proleća 2021. godine. Najviše zbog i za četvrtinu nižih zaliha gasa u odnosu na petogodišnji prosek, rastu potreba za prirodnim gasom na azijskim tržištima, zatim zbog rusko-EU političkih igara, povezanih s puštanjem u rad gasovoda Severni tok 2, kao i premalim ulaganjima u nova nalazišta i novim rekordnim cenama na evropskom tržištu emisija CO2.
Ovako Igor Grozdanić, stručnjak za energetiku, saobraćaj i alternativna goriva ocenjuje početak sadašnje energetske krize.
Komentarišući da krizu svi nekako povezujemo za početak rusko-ukrajinskog sukoba Grozdanić kaže da nije baš tako. Cela priča je, po njegovim rečima, zapravo, datira od kraja proleća prošle godine, kad je došlo do značajnog privrednog uzleta u Evropi, zbog čega je nedostajalo, prvenstveno, prirodnog gasa, a onda i svih ostalih energenata.
Takođe, ukazuje da je pretprošla zima bila duga i hladna, što je dodatno uzrokovalo nestašicu gasa krajem proleća 2021. godine. Deo priče je svakako otpao i na izostanak vetra na severu Nemačke, zbog čega su se morale uključivati gasne elektrane, pa je cena električne energije ubrzo značajno porasla i pokrenula talas poskupljenja ostalih energenata. S njom je odmah ponovo poskupeo i prirodni gas, a onda, posledično, u februaru i naftni derivati. Sve je to bilo koliko-toliko pod kontrolom, dok u februaru ruski predsednik nije prekoračio crvenu liniju i tako sve nas u Evropi doveo u nezgodnu situaciju.
Koliko je i Evopa svojom nepripremljenošću i nedostatkom alternativnih rešenja kriva za situaciju u kojoj se sada nalazi?
Nagli skok cena energenata većim delom je uzrokovan nerazumevanjem energetskog tržišta, nedovoljno kvalitetnom valorizacijom energenata i potpunim nedostatkom konkretne vizije današnjeg, ali i budućeg energetskog sektora, industrije, zaštite okoline i održivosti. S jedne strane je Evropa sve vreme kalkulisala s energetskom tranzicijom, delomično i zato što nije bila jedinstvena. S tehnologijama obnovljivih izvora moglo je mnogo više do danas da se postigne.
Osim toga, problem je i što Evropa nije uspela na vreme ili da prihvatiti Rusiju ili da se odmakne od nje. Nemačka je od 2013. do 2020. godine uvoz prirodnog gasa podignula s 93 milijarde kubnih metara na čak 145 milijardi, a većina gasa je došla iz Rusije, pa su tako postajali sve zavisniji. Ruski je gas je do sada bio najjeftiniji i najpristupačniji, a Nemačka je radila na tome da se izgradi i Severni tok 2, gdje bi ona postala najvažniji gasni i energetski hub u Evropi. Nemačka je kao najveći potrošač mogla da dogovara uslove s Rusijom bez ikakvih problema, pa je to bio čisti interes za jeftinim energentima. Danas je situacija drugačija.
Ukoliko rat u Ukrajini ne prestane u skorije vreme, u čemu ćemo najviše oskudevati?
Imaćemo mini energetsku krizu,ali građane ne treba plašiti. Potrebno je da ih pripremimo, osvestimo i ponudimo im alternativu u obliku obnovljivih izvora. Najveće posledice ćemo osetiti na prirodnom gasu. S druge strane, najviše se bojim visokih cena električne energije. Neće biti problem da se nadoknadi sirova nafta, naročito ako ćemo uključiti naftu iz Irana i Venecuele, iako je ona transportno dosta udaljena. Rafinerije u regionu rade s manjim kapacitetima ili su potpuno ugašene poslednjih pet do osam godina, ali kako bude opadalapotrošnja derivata, tako će se i tu situacija stabilizovati. Takođe, i cene nafte će u budućnosti biti manje kritične od cena svih ostalih energenata. Zato treba tražiti bržu tranziciju na obnovljive izvore energije.
Konkretno, kakve cene energenata možemo očekivati u drugom delu godine?
Cenovno se nikad nećemo vratiti na stanje pre ove krize po pitanju električne energije i prirodnog gasa, dok će nafta uvek biti između 80 i 100 USD/barel. Međutim, verujem da cene naftnih derivata više nikad neće biti ispod 10 kn/litra. Ako se stvari u Ukrajini uskoro normaliziraju, cena prirodnog gasa bi mogla pasti na 50-70 evra/MWh, dok cene električne energije neće padati ispod 100 evra/MWh. Poređenja radi, nekad su cene prirodnog gasa padale i do 15 evra/MWh, a električne energije su iznosile oko 50 evra/MWh. Sve ovo govorim pod uslovom da se sukob u Ukrajini završi u dogledno vreme, jer što duže bude trajao, tim će nas više sve iscrpiti.
Za jesen se već najavljuje drastična štednja električne energije i grejanje na puno nižim temperaturama od uobičajenih, pogotovo u Nemačkoj. Kolika je verovatno da će Hrvatska i Evropa dočekati kraj godine u mraku i hladnoći?
Neće biti ni mraka ni hladnoće, toga se ne treba bojati. Međutim, Nemačka je ušla u smanjenje privrednih aktivnosti, što je zabrinjavajuće po celu Evropu. Osim toga, u problemu je s proizvodnjom petrohemijskih proizvoda i proizvodnje plastičnih proizvoda, autoindustrija im je, takođe,u krizi, što nije baš lagano izdržati. Naravno, Nemačka neće krahirati, ali industrija im je definitivno u problemima, a onda i građanski sloj. Što se tiče ostatka EU, Italija bi, takođe, mogla da ima dosta poteškoća, jer je jako zavisba od gasa, Slovenija takođe, a, verojatno, i Austrija.
Hrvatsku niste spomenuli među najugroženijima… Kakvu, onda, jesen i zimu predviđate svima nama?
Naša situacija je, za sada, relativno stabilna, jer imamo LNG terminal u Omišlju, zbog koga ne bi trebalo da strahujemo, barem sledećih nekoliko meseci. Što se tiče količina i zaliha, bićemo sigurni, ali cenovno baš i ne, zbog čega industrija već sad ima velikih problema. Građani neće imati toliko poteškoća, jer verujem da će ih država zaštititi kroz HEP, zato što su prirodni gas i, još važnije, električna energija u njihovoj nadležnosti. Ne smemo da zaboravimo i deo gradova u kojima su oni važni isporučioci toplotne energije, pa ni tu neće biti velikih energetskih šokova.
Šta bi Hrvatska država konstruktivno trebalo da preduzme kako bi posledice ove velike energetske krize bile svede na što manji nivo?
– Ovo je trenutak kad bi, napokon, trebalo da ubrzamo energetsku tranziciju i fosilna goriva u saobraćaju i industriji pošaljemo, bar delomično, u istoriju. Tako bismo pokrenuli nove investicije u održive izvore energije i krenuli prema većoj energetskoj nezavisnosti. Morali bismo da počnemo značajnije da ulažemo u energetsku efikasnost, prvenstveno na području građevinarstva. Trebalo bi da se građani što više udružuju u građanske zajednice i zadruge, kako bi lakše povlačili sredstva i krenuli u sveobuhvatnu obnovu, a država bi morala da olakša procedure i pojednostavi zakonsku regulativu.
Kako pružiti podršku privredi?
Potrebno je preduzetnike ohrabriti i osvestiti o tome da se više može ostvariti preko EU fondova, i uopšte, ojačati veru u institucije i državu treba podići na viši nivo. Bilo bi izvrsno kad bi naša velika i srednja preduzeća iz sektora brodogradnje, uz pomoć države, za početak barem na demo projektima, razmišljala o elektrifikaciji i vodoniku u svojim plovilima.
Elektrifikaciji na cestama je prisutna, ali mislim da nije uređena na najefikasniji način. Podstičemo kupovinu skupih vozila, umesto da podstičemo kupovinu kvantitativno većeg broja električnih automobila. Na kraju, nedavno je izašao izveštaj Centra za vozila Hrvatska, gdje se treću godinu zaredom povećava prosečna starost našeg voznog parka, koji trenutno iznosi 14,74 godine, uz više od 70% vozila starijih od 10 godina. Vozila na alternativna goriva koja imaju udeo manji od 5% ne želim ni da komentarišem.
U INI ste radili 10-ak godina, između ostalog, i na poslovima Strategije gasnog i energetskog poslovanja INA-Naftaplina d.d., kao i u Projektu LNG-Energetika. Koliko bi nam bilo lakše da je ova kompanija danas u hrvatskim rukama?
Prilično, i to je nedvosmislena činjenica koja je i te kako vidljiva u ovom trenutku. Međutim, dobra je stvar što riječka rafinerija korektno radi, pa iz toga možemo izvlačiti određenu korist. Naglašavam samo da spomenuta rafinerija trenutno radi maksimalnim kapacitetom.
Kakve su šanse da nas u predstojećim mjesecima ponovno dočeka štednja goriva po principu par-nepar?
Ne vjerujem da će biti redukcije naftnih derivata i mislim da tim mitskim pričama ne treba plašiti građane. Međutim, duboko sam uveren da će se cene kretati iznad 12 ili 13 kuna po litri. Zato imamo riječku rafineriju, koja je temelj energetske sigurnosti u tom području.
O sagovorniku
Igor Grozdanić je celi radni vek proveo u oblasti energetike, planiranja i obnovljivih izvora energije, a poslednjih osam godina i uz saobraćajne nauke i alternativna goriva. Studirajući na elektrotehnici stekao je diplomu upravo iz energetike, zatim je završio još dve postdiplomske studije, kojima je dodao i onaj poslovnog upravljanja s Ekonomskog fakulteta. Ovaj marljivi i još više entuzijastični Osječanin specijalizirao je u Nemačkoj na ekonomiji energetike, a do danas je kao autor i koautor objavio na desetke naučnih i stručnih članaka u inostranstvu i Hrvatskoj, iz područja energetike, ekonomijei strategije naftno-gasnih kompanija. Učestvovao je i u izradi nekoliko energetskih studija. Dobitnik je nagrade Hrvoje Požar za diplomski rad iz područja energetike.
Izvor: Revija HAK





