Od moratorijuma do nuklearne elektrane: postoji li pravna infrastruktura u Republici Srbiji?

Ukidanjem zabrane izgradnje nuklearnih elektrana krajem 2024. godine Republika Srbija je, posle više od tri decenije, ponovo otvorila mogućnost da nuklearna energija jednog dana postane deo njenog elektroenergetskog sistema. Od tada se u javnosti uglavnom raspravlja o tehnologiji, ceni, snazi nuklearnih blokova, izboru potencijalnog partnera, rokovima izgradnje ili pitanju nuklearnog otpada. Međutim, postoji i jedno prethodno pitanje: da li Srbija uopšte ima pravni okvir koji može da podrži nuklearni program, uključujući izgradnju i komercijalnu eksploataciju nuklearne elektrane?

Odgovor nije jednostavno „da“ ili „ne“, ali nije ni previše kompleksan i može se prilično jasno formulisati. Naime, Republika Srbija danas ima znatno razvijeniji pravni i regulatorni okvir za korišćenje nuklearne energije i zaštitu od jonizujućeg zračenja, nego što bi se to možda moglo pretpostaviti uzevši u obzir da nema nuklearnu elektranu. Objektivno govoreći, taj sistem je stvaran za državu u kojoj je proizvodnja električne energije iz nuklearnih izvora bila zakonom zabranjena. Zbog toga bi sasvim realna ocena bila da je dobra osnova već postavljena, ali je potrebno prilagoditi je novoj realnosti, tj. novim zahtevima.

Ne počinjemo od „belog papira“

Osnovu domaćeg sistema predstavlja Zakon o radijacionoj i nuklearnoj sigurnosti i bezbednosti, uz veliki broj podzakonskih akata koji su na osnovu njega doneti. U skladu sa međunarodno preuzetim obavezama, Republika Srbija ima nezavisno regulatorno telo – Direktorat za radijacionu i nuklearnu sigurnost i bezbednost Srbije – kao i uspostavljen sistem izdavanja odobrenja i inspekcijskog nadzora, pravila radijacione i fizičke zaštite nuklearnog materijala, propise o postupanju u vanrednim situacijama i režim upravljanja radioaktivnim otpadom i dr.

Dalje, veoma važno, Republika Srbija je ugovorna strana brojnih ključnih međunarodnih instrumenata, poput: Konvencije o nuklearnoj sigurnosti, Zajedničke konvencija o sigurnosti upravljanja istrošenim gorivom i o sigurnosti upravljanja radioaktivnim otpadom, Konvencije o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, Konvencija o ranom obaveštavanju o nuklearnim nesrećama, a primenjuje i Sporazum sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju o primeni Garantija u vezi sa Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja, kao i Dodatni protokol uz taj sporazum.

Koliko je sistem već institucionalizovan pokazuje i činjenica da je Srbija u aprilu 2026. godine na Desetom preglednom sastanku strana Konvencije o nuklearnoj sigurnosti (Convention on Nuclear Safety) predstavila svoj Treći nacionalni izveštaj i odgovarala na pitanja drugih država ugovornica (peer–review mechanism). U suštini, način na koji Srbija sprovodi svoje obaveze iz Konvencije ne ocenjuje se samo „interno“, već se izlaže međunarodnom stručnom preispitivanju. Analiza usklađenosti srpskog zakonodavnog okvira pokazuje da su neki od temeljnih zahteva Konvencije već dobro normativno postavljeni – nezavisnost regulatora, primarna odgovornost za sigurnost nuklearnog postrojenja leži na nosiocu odobrenja (lice kome je izdata licenca), prioritet nuklearne sigurnosti, sistem upravljanja i obezbeđivanja kvaliteta, radijaciona zaštita i pripremljenost za vanredne situacije.

Zakon još ne poznaje komercijalnu nuklearnu elektranu

Ipak, Republika Srbija još uvek ne može ni u jednom svom izveštaju da navede da ima sasvim spremnu pravnu infrastrukturu za nuklearnu elektranu, a jedan od najočiglednijih normativnih nedostataka mogao bi se otkloniti relativno jednostavnom dopunom Zakona o radijacionoj i nuklearnoj sigurnosti i bezbednosti.

Naime taj zakon detaljno definiše pojam „nuklearnog postrojenja“, ali su u toj definiciji navedeni istraživački reaktori, postrojenja za nuklearno gorivo, upravljanje istrošenim gorivom iz istraživačkih reaktora i radioaktivnim otpadom – ali ne i nuklearna elektrana za proizvodnju električne energije. To nije neočekivano i razumljiva je posledica vremena u kojem je propis nastajao, kada je izgradnja nuklearnih elektrana bila zabranjena, ali je posle ukidanja tzv. moratorijuma takav pristup neophodno promeniti.

Dopuna ove definicije bila bi samo prvi, premda neophodan korak. Podzakonski okvir morao bi postepeno da bude prilagođen čitavom životnom ciklusu jedne nuklearne elektrane – izboru lokacije, projektovanju, izgradnji, proceni i verifikaciji sigurnosti, puštanju u rad, eksploataciji i, na kraju, dekomisiji. Postojeća pravila u mnogim od tih oblasti već postavljaju osnovne principe, ali su najčešće pisana prema potrebama postojećih istraživačkih i drugih nuklearnih objekata, a ne komercijalnog energetskog reaktora. Primera radi, važeći Pravilnik o uslovima za dobijanje licence za obavljanje nuklearne aktivnosti već uređuje fazno licenciranje i sadržinu izveštaja o sigurnosti, ali su pojedini njegovi zahtevi i tehnički prilozi očigledno pisani prema potrebama istraživačkih reaktora. U slučaju komercijalne nuklearne elektrane ta pravila bi morala biti značajno proširena i prilagođena specifičnostima nuklearnog reaktora koji proizvodi električnu energiju.

Treba modernizovati i sistem nuklearne odgovornosti

Još jedna oblast u kojoj naša država ne „nastupa premijerno“, ali bi bilo opravdano razmotriti modernizaciju postojećeg režima, jeste građanska odgovornost za nuklearnu štetu.

Republika Srbija je strana Bečke konvencije o građanskoj odgovornosti za nuklearnu štetu iz 1963. godine, a domaći zakon već sadrži posebna pravila o odgovornosti operatora i finansijskom obezbeđenju. Međutim, Republika Srbija nije pristupila Protokolu iz 1997. godine kojim je Bečki režim značajno modernizovan, niti Zajedničkom protokolu koji povezuje Bečki i Pariski sistem, niti Konvenciji o dopunskoj naknadi za nuklearnu štetu. U slučaju konkretnog nuklearnog programa bilo bi zato opravdano preispitati da li postojeći režim obezbeđuje dovoljno visoke limite odgovornosti i adekvatno osiguranje. Naravno, ideja članka nije da promoviše obavezu Republike Srbije da mora pristupiti svakom postojećem međunarodnom instrumentu koji reguliše građansku odgovornost za štetu (postoje države sa operativnim nuklearnim elektranama, poput Jermenije, koje su ratifikovale, kao i mi, samo Bečku konvenciju iz 1963. godine), već da ukaže na to da postoje međunarodni instrumenti kojima se postojeći režim može dodatno modernizovati i proširiti, uključujući i njegovu prekograničnu primenu.

A šta je sa nuklearnim otpadom?

Ovo je verovatno pitanje koje najbrže (i sasvim opravdano) iz stručne rasprave prelazi u javnu.

Najpre je potrebno razjasniti jednu važnu stvar: Srbija danas nema istrošeno nuklearno gorivo iz nuklearne elektrane, jer takve elektrane nema. Ima, međutim, radioaktivni otpad koji nastaje npr. u medicini, industriji i naučnim aktivnostima, ali za njega nesporno postoji odgovarajući pravni režim, odgovornost nosilaca aktivnosti i sistem skladištenja. Istovremeno, postojeća zakonska rešenja izričito zabranjuju uvoz radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva inostranog porekla na teritoriju Republike Srbije.

Drugim rečima, ne bi bilo tačno ako bismo pretpostavili da Srbija tek treba da uspostavi zakonodavni okvir  za radioaktivni otpad, jer je ta oblast u značajnoj meri već uređena. Ali ono što nuklearna elektrana donosi jesu neki drugi izazovi: istrošeno gorivo, visokoaktivni otpad, dugoročno skladištenje, eventualna prerada i na kraju trajno odlaganje i institucionalna kontrola u veoma dugim vremenskim periodima.

Zbog toga u ovoj oblasti budući zadatak nije samo donošenje novih pravila, nego, kako se u stručnoj javnosti već ukazuje, stvaranje uslova da pravni okvir bude adekvatno primenjen putem licenciranja, regulatornog i inspekcijskog nadzora, utvrđenih primerenih procesa i procedura, obezbeđivanjem izvora finansiranja i jasno utvrđenim institucionalnim odgovornostima.

Nuklearno pravo nije samo „nuklearni zakon“

Naposletku, jedna od najvažnijih stvari često ostaje van fokusa javne rasprave. Izgradnja nuklearne elektrane neće zahtevati samo izmene Zakona o radijacionoj i nuklearnoj sigurnosti i bezbednosti.

Ne postoji jedinstven model po kojem države uređuju nuklearnu energiju. Prema smernicama MAAE, moguće je usvojiti jedan sveobuhvatni nuklearni zakon, kao što je to u velikoj meri učinjeno u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali i rasporediti materiju u više međusobno povezanih zakona, što je karakteristično, primera radi, za SAD. Mnogo je važnije da ceo sistem bude usklađen i bez normativnih praznina, nego da sva pravila formalno budu smeštena u jedan propis.

Jednostavno, bilo da naše nuklearno zakonodavstvo „spakujemo“ u jedan sveobuhvatan zakon ili da bude predmet regulisanja više zakona, jasno je da će biti neophodno ne samo izmeniti definiciju nuklearnog postrojenja, već i (u meri u kojoj je potrebno) prilagoditi propise o prostornom i urbanističkom planiranju, izgradnji, proceni uticaja na životnu sredinu, bezbednosti i zdravlju na radu, zaštiti od požara, tehničkim zahtevima za mašine i opremu pod pritiskom, transportu opasne robe, vodama i drugim oblastima. Poenta nije da se za nuklearnu elektranu stvori paralelan pravni poredak, već da se postojeći sistem propisa međusobno poveže i prilagodi specifičnim rizicima, procedurama i odgovornostima jednog nuklearnog postrojenja.

Zaključak – osnova postoji, ali je treba prilagoditi novom cilju

Dakle, kao što je istaknuto na početku, pitanje da li imamo pravnu regulativu za nuklearnu energiju ne treba postavljati kao izbor između „ima“ i „nema“. Republika Srbija ima sasvim solidnu pravnu i regulatornu infrastrukturu – ima uspostavljenog regulatora, sistem licenciranja i nadzora, veliki deo pravila iz oblasti sigurnosti, bezbednosti i garantija, režim radioaktivnog otpada i širok korpus preuzetih međunarodnih obaveza. Ali još uvek nema pravni sistem u potpunosti prilagođen komercijalnoj nuklearnoj elektrani za proizvodnju električne energije. Ta razlika je važna.

Stav autora je da bi za Republiku Srbiju najcelishodniji pristup bio da se postojeći Zakon o radijacionoj i nuklearnoj sigurnosti i bezbednosti postepeno razvije u osnovni, sistemski zakon koji bi uređivao pretežni deo materije nuklearne sigurnosti, bezbednosti, licenciranja i regulatornog nadzora. Građanska odgovornost za nuklearnu štetu, zbog specifičnosti tog režima u odnosu na ostale segmente nuklearnog prava, mogla bi biti uređena posebnim zakonom, dok bi ostale oblasti nacionalnog zakonodavstva trebalo menjati samo u onoj meri u kojoj je neophodno da se uzme u obzir nova realnost – da Republika Srbija može postati država u kojoj se gradi i eksploatiše nuklearna elektrana.

Ukoliko Republika Srbija nakon završetka prve faze donese odluku o nastavku razvoja nuklearnog programa, pred nama neće stajati zadatak da nuklearno pravo „pravimo“ od početka, već da postojeći sistem sistematski dogradimo.

A to je posao koji treba započeti dok smo još uvek u prvoj fazi nuklearnog programa, kako bismo u naredne faze, ukoliko bude doneta odluka o njegovom nastavku, ušli sa uređenim i predvidivim pravnim okvirom.

(Napomena: Marko Šćepanović je sekretar Elektroprivrede Srbije AD)

Facebook
X.com
LinkedIn
Email
Odštampaj

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Logo

Energija Balkana

Newsletter

Nedeljni pregled vesti