Povratak Rusije na zapadna energetska tržišta: taktički interesi i strateška konkurencija

SAD i Rusija imaju taktičke razloge za povremenu saradnju u energetskom sektoru, ali ostaju strateški konkurenti, dok Evropa, uprkos ekonomskom interesu za ruske energente, trenutno odbija obnovu saradnje. Autor smatra da bi se ruski gas i nafta nakon završetka sukoba u Ukrajini postepeno mogli vratiti na evropsko tržište.

Kada govorimo o povratku Rusije na zapadna tržišta, zapravo bih napravio razliku između tih tržišta. Vidimo da neka imaju taktički interes za ruske energente, dok druga imaju strateški interes. U tom pogledu, sve je međusobno povezano.

Pre svega, Zapad nije jedinstven. Vidimo da Sjedinjene Američke Države ulaze u pregovore sa Rusijom i izdaju opštu dozvolu kojom se odobrava uvoz ruskog dizela.

Međutim, za SAD je saradnja sa Rusijom u energetskom sektoru, posebno u oblasti nafte i gasa, više taktičko pitanje. Sa strateške strane, one nemaju interes da Rusija zadrži prisustvo na svetskim tržištima, posebno kada je reč o gasu. U sektoru gasa direktni smo konkurenti Sjedinjenim Američkim Državama. Zato im, sa strateške tačke gledišta, ruski gas nije potreban ni na jednom tržištu – ni zapadnom, ni istočnom, niti bilo gde drugde. Mi smo im konkurencija.

Zato smatram da Amerikanci imaju strateški interes da nastave da nas potiskuju sa svetskog energetskog tržišta. Taktički je, međutim, situacija suprotna: sada žele da Rusija obnovi izvoz dizela jer se približavaju izbori. Želeli bi da Rusija pokaže, ili barem objavi, da vraća dizel na svetsko tržište kako bi cene na berzama pale, s obzirom na značaj psiholoških faktora u trgovini.

Vidimo da je to uspelo: objava sporazuma o dizelu zaista je spustila berzanske cene u SAD sa rekordnih nivoa. Cene su se povukle sa tih maksimuma. Iako su i dalje visoke, sporazum je kratkoročno ipak dao rezultat, upravo zahvaljujući takvom psihološkom efektu.

Amerikanci žele da spreče da cene dizela na domaćem tržištu dostignu nove rekordne nivoe. Da bi to postigli, potreban im je povratak ruskog dizela na svetsko tržište, barem sada, kako bi se povećala ponuda i sprečio dalji rast cena.

Postoje i drugi taktički, neposredni razlozi za saradnju u sektoru gasa. Na primer, pojedini američki projekti, koji se nazivaju „Polar LNG“ ili „Arctic LNG“, razmatraju mogućnost da ruska privatna kompanija Novatek u svom brodogradilištu u Murmanskoj oblasti izgradi betonske platforme. Na te platforme bi zatim bili postavljeni moduli kako bi se formirala linija za proizvodnju LNG-a. Kompanija tamo ima centar za izgradnju velikih morskih konstrukcija, koji je trenutno pod američkim sankcijama.

Razmatra se realizacija projekta LNG-a na Aljasci na potpuno isti način – drugim rečima, preuzimanjem tehnološkog rešenja koje je Novatek primenio u projektu Arctic LNG 2, koji je takođe pod američkim sankcijama.

Novatek je na taj način praktično izgradio dve od tri proizvodne linije projekta, na betonskim platformama. Dakle, taktički gledano, Amerikanci su zainteresovani za saradnju sa Rusijom na pojedinim projektima ili kroz određene privremene aranžmane. Strateški, međutim, situacija je suprotna, jer nameravaju da povećaju sopstvenu proizvodnju nafte i ruska nafta im nije potrebna na svetskom tržištu – ona im je konkurencija. U sektoru gasa taj proces je već u toku: Amerikanci već potiskuju naš gas, a na svetskim tržištima im predstavljamo ozbiljnu konkurenciju.

Upravo zato su svi novi ruski projekti LNG-a obuhvaćeni američkim sankcijama. To nije politički pritisak, već jednostavno pokušaj da se konkurent potisne sa tržišta pod izgovorom političkog pritiska.

Za Rusiju kao državu nema velike razlike u tome što su Sjedinjene Američke Države uvele sankcije projektu Arctic LNG 2 ili drugim potencijalnim LNG projektima, jer je Arctic LNG 2 ionako imao poreske olakšice, a na izvoz LNG-a uopšte nemamo izvozne dažbine. Zato za državni budžet nema velike razlike da li projekat postoji ili ne. Reč je, dakle, isključivo o konkurenciji.

Sa Evropljanima je slika obrnuta. Taktički se opiru saradnji sa Rusijom, čak i u sadašnjim okolnostima, kada su cene gasa već dostigle 1.200 dolara za hiljadu kubnih metara, a grejna sezona je tek počela. Ona obično u punom obimu počinje tek u novembru. Drugim rečima, još nije ni kako treba počela, a cene već naglo rastu. Naravno, to nije rekord, ali poslednji put smo takve cene videli u decembru 2022. godine. To je već veoma visoko.

Ipak, Evropljani i dalje tvrde da će zadržati odredbu o zabrani uvoza ruskog LNG-a od 1. januara, kao i da će zabrana uvoza ruskog gasa gasovodima od novembra 2027. godine ostati na snazi, kako su i odlučili. Iako bi im, ponovo, taktički gledano, odgovaralo da vrate ruske energente. Međutim, sada to odbijaju. Sa strateške strane, imaju interes za snabdevanje ruskom naftom, gasom, naftnim derivatima, pa čak i ugljem. Sve je to, naravno, za njih strateški korisno.

Zato smatram da će se s vremenom, kada se sukob u Ukrajini završi, stvari postepeno vratiti na svoje mesto. Amerikanci više neće imati neposrednu potrebu za ruskim ugljovodonicima na svetskom tržištu i nastaviće da vrše pritisak na nas. Evropljani će se, s druge strane, okrenuti saradnji. Naravno, moguće je da obim neće biti jednak količinama koje su ranije isporučivane evropskom tržištu. Na primer, nekada smo Evropi godišnje isporučivali oko 150 do 160 milijardi kubnih metara ruskog gasa gasovodima. Ipak, mislim da će se određene količine vratiti na evropsko tržište.

Naravno, to se neće dogoditi odmah. Nije realno da se specijalna vojna operacija završi danas, a da gasovod već sutra počne sa isporukama. Smatram da bi za to mogle biti potrebne godine. Ipak, ruski gas i, najverovatnije, ruska nafta vratiće se na evropsko tržište.

Razlog je to što takva saradnja ima ekonomskog smisla i za nas i za njih. Za nas su to bliska tržišta, sa kratkim transportnim rutama. Drugim rečima, mi smo najefikasniji snabdevač. Možemo da zadovoljimo potražnju evropskog tržišta, posebno za gasom, jer bi Gasprom povećao proizvodnju kako bi gas isporučivao gasovodima. Nekoliko gasovoda moglo bi da bude pušteno u rad već sada – jedna cev Severnog toka 2 je očuvana – ali su za to potrebne političke odluke.

Severni tok 2, na primer, nikada nije dobio dozvolu za početak rada jer postupak sertifikacije gasovoda nije završen. Tu dozvolu izdaje nemački regulator. Dakle, potrebna je politička volja Nemačke da se krene dalje, a ona bi sve to jasno koordinirala sa Evropskom komisijom, odnosno Evropskom unijom u celini.

Postoji i mogućnost ponovnog pokretanja gasovoda Jamal–Evropa. Međutim, tu je Poljska, sa antiruskim stavovima svoje političke elite. Formalno gledano, Poljaci bi morali da vrate Gaspromov udeo u kompaniji EuRoPol Gaz, operateru poljske deonice gasovoda Jamal–Evropa.

Formalno, upravo zbog toga je gasovod prestao da radi: Poljska je preuzela Gaspromov udeo. Rusija je, kao država, uvela sankcije svim Gaspromovim kompanijama koje su bile zaplenjene ili nacionalizovane, kako bi Gasprom dobio pravni osnov da više ne posluje sa tim kompanijama.

U suprotnom, Gasprom bi bio obavezan da poštuje stare ugovore sa kompanijama koje mu više nisu pripadale, čime bi im bilo omogućeno da i dalje zarađuju na tim aranžmanima. Da bi sprečila da ostvaruju profit od imovine oduzete našim kompanijama, država im je uvela sankcije i tako stvorila pravni osnov za proglašavanje više sile u svim ugovorima.

Zato bi Poljska morala da vrati Gaspromov udeo od 49 odsto u kompaniji EuRoPol Gaz. Rusija bi tada ukinula sankcije toj kompaniji, a Gasprom bi mogao da rezerviše usluge tranzita gasa preko Poljske do Nemačke.

Postoji, naravno, i mogućnost transporta gasa preko Ukrajine. Konkretno, tu je južna ruta preko Sohranivke, koja ni do danas nije oštećena – barem nije bilo značajnije štete na pojedinim deonicama. Ukrajina ju je zatvorila u maju 2022. godine jer gasovod prolazi kroz teritoriju Luganske Narodne Republike. Ruta preko Sudže takođe bi mogla da bude ponovo pokrenuta nakon manjih popravki. Smatram da bi deonice gasovoda mogle da budu popravljene i ponovo puštene u rad u roku od mesec dana.

Međutim, za to je potrebna politička odluka Evropske unije. Za sada ona insistira na tome da uvoz ruskog gasa gasovodima mora biti zabranjen od novembra 2027. godine.

To stvara neobičnu situaciju: oni koji imaju strateški interes za saradnju sa nama ne žele da započnu dijalog iz taktičkih razloga, dok oni koji su nam strateški konkurenti počinju da ulaze u taj dijalog.

Ipak, smatram da će isporuke dizela u Sjedinjene Američke Države zapravo biti relativno male. Amerikancima nije toliko važno da ruski dizel direktno stigne na njihovo tržište, koliko da se vrati na svetsko tržište i poveća ponudu. To im je sada najvažnije – da spreče rast cena.

Rusija se u celini prilagodila promenama. Naftu isporučujemo Indiji i Kini, našim najvećim kupcima, dok naftne derivate izvozimo u Tursku, Brazil, Maroko, Egipat i azijske zemlje.

Da, Gasprom je morao da smanji proizvodnju gasa jer je preusmeravanje gasa znatno teže od preusmeravanja uglja, nafte ili naftnih derivata. Za to je potrebna infrastruktura. Međutim, gas je oduvek donosio manje prihoda budžetu od nafte.

Naravno, bilo bi poželjno obnoviti i proizvodnju i obim izvoza. To bi nam koristilo. Ali dok se to ne dogodi, promenjene okolnosti nisu izazvale katastrofu ni za Gasprom ni za budžet. Isto se ne može reći za pojedine kupce ruskog gasa.

Zato ne mislim da ćemo u bliskoj budućnosti videti radikalne promene. Ipak, slika je sledeća: sadašnje oživljavanje kontakata sa onim što u širem smislu nazivamo Zapadom prilično je neuobičajeno, a vremenom bi trebalo da se vratimo uobičajenom obrascu odnosa sa Zapadom. Taj obrazac podrazumeva da smo konkurenti Sjedinjenim Američkim Državama, dok trgovina sa Evropljanima donosi korist svima.

Igor Juškov je vodeći analitičar Nacionalnog fonda za energetsku bezbednost i stručnjak Finansijskog univerziteta pri Vladi Ruske Federacije. Stavovi izneti u ovom tekstu pripadaju autoru.

Izvor: News.az

Facebook
X.com
LinkedIn
Email
Odštampaj

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Logo

Energija Balkana

Newsletter

Nedeljni pregled vesti