Snažne klimatske ambicije Evropske unije ne mogu se ostvariti bez izgradnje pouzdane i koordinisane infrastrukture. Ako EU zaista želi da predvodi globalnu tranziciju ka čistim tehnologijama, smanji industrijske emisije i očuva konkurentnost, mora da razvije jasan i predvidiv regulatorni okvir za transport ugljen-dioksida (CO2).
Tehnologije hvatanja, korišćenja i skladištenja ugljenika (CCUS) više nisu teorija – konkretni projekti poput „Porthos“ u Holandiji i „Greensand“ u Danskoj već su u fazi realizacije. Međutim, bez međusobno povezanog i pravilno regulisanog sistema, Evropa neće uspeti da poveže izvore emisija sa lokacijama za njihovo trajno i bezbedno skladištenje.
Potrebno 19.000 kilometara cevovoda
Prema Strategiji Evropske komisije za upravljanje industrijskim emisijama, transport CO2 je ključna komponenta svih budućih scenarija dekarbonizacije. Bez obzira na to da li se CO2 koristi u industriji ili trajno odlaže pod zemljom, mora se prevesti – često i preko nacionalnih granica.
Zajednički istraživački centar EU procenjuje da će do 2050. biti potrebno oko 19.000 km cevovoda, što će zahtevati ulaganja od 9,3 do 23,1 milijarde evra. S obzirom na obim potreba, tržište samo po sebi neće obezbediti razvoj ove infrastrukture – potreban je koordinisan evropski regulatorni okvir koji obuhvata planiranje, tehničke standarde i pristup finansiranju.
Investitori traže jasnu i stabilnu regulativu
Bez predvidivih pravila, dugoročna ulaganja ostaju rizična. Izgradnja cevovoda, terminala i skladišnih kapaciteta zahteva značajna sredstva, dok buduća potražnja za transportom CO₂ ostaje nesigurna. Operateri mreža ne mogu opravdati izgradnju većih kapaciteta bez garancija za povrat ulaganja.
EU mora da ponudi regulatornu sigurnost: jasno definisane infrastrukturne komponente, pravila za pristup trećih strana i mehanizme za povraćaj troškova – poput regulisanih tarifa ili ugovora za razliku. Takođe, treba zaštititi pionirske projekte kroz izuzetke i zadržana prava.
Mehanizam za povezivanje Evrope (CEF) i Fond za inovacije učinili su važne korake: 452 miliona evra dodeljeno je za CCUS projekte 2024, a dodatnih 1,25 milijardi za energetsku infrastrukturu, uključujući 250 miliona evra za CO2 transport i skladištenje. Međutim, to je i dalje nedovoljno u odnosu na cilj EU da do 2030. dostigne kapacitet ubrizgavanja od 50 miliona tona godišnje. Potrebna su sistemska ulaganja, podrška manjim emiterima i smanjenje rizika za privatni kapital – uključujući IPCEI projekte i garancije Evropske investicione banke.
Povezivanje Evrope – kraj fragmentacije
Jedan od glavnih izazova je regulativna fragmentacija. Iako su nacionalni okviri poput onih u Danskoj i Flandriji korak napred, bez jedinstvenog pristupa postoji rizik od regulatorne neskladnosti i usporene prekogranične integracije. EU mora da obezbedi doslednost, ali i poštovanje suvereniteta država članica, posebno u oblasti skladišne infrastrukture.
Neophodno je rešiti pravne prepreke za pristup skladištima u Velikoj Britaniji i Norveškoj – bilateralni sporazumi mogu doneti velike uštede za emitere u EU i dodatno podržati ostvarenje klimatskih ciljeva.
Iako će cevovodi biti kičma buduće CO2 mreže, oni nisu univerzalno rešenje. Emiteri u južnoj i istočnoj Evropi, udaljeni od industrijskih klastera, zavisiće od transporta brodovima, baržama, železnicom ili drumskim putem.
Regulatorni okvir mora da prepozna ovu raznolikost i izbegne nefer subvencionisanje jednog vida prevoza. Svi oblici transporta treba da imaju pristup finansiranju, jedinstvene bezbednosne standarde i jasno definisane odgovornosti.
Projekti poput Portosa već trpe posledice administrativnih kašnjenja. Zato CO2 infrastruktura treba da dobije status strateških projekata u okviru Zakona o industriji sa neto nultim emisijama. To podrazumeva brže izdavanje dozvola, centralizovane kontakt tačke i ubrzane procene uticaja na životnu sredinu.
Planiranje mora biti integrisano sa električnim, gasnim i vodoničnim mrežama – uključujući prenamenu postojećih gasovoda. Pan-evropska platforma za povezivanje emitera i skladišnih kapaciteta može doprineti boljim procenama i sigurnijim investicionim odlukama.
Strateška prednost za Evropu
Ovo pitanje prevazilazi zaštitu klime – radi se o očuvanju industrijske baze i ekonomskog suvereniteta. CCUS je neophodan za dekarbonizaciju sektora kao što su cementna, čelična i hemijska industrija. Ako EU želi da predvodi globalno tržište niskougljeničnih tehnologija, mora razviti sveobuhvatan regulatorni okvir za CO2 transport. Bez toga, ciljevi zelene tranzicije ostaće van domašaja.
Izvor: euractiv






