Ako nekome nije bilo jasno zbog čega ruski naftni gigant Lukoil nije pod zapadnim sankcijama, a jeste ceo niz ruskih firmi koje čak nemaju veze sa energetskim biznisom, možda je Wall Street Journal upravo otkrio jedan od razloga: Lukoil je vlasnik jedne od najvećih i najvažnijih rafinerija u Italiji koja se iznenada ‘specijalizovala‘ za rusku naftu, pa derivate ruske nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države. Zvuči neobično i nelogično? Pa i jeste, ali se događa.

Iako je pre napada Rusije na Ukrajinu Lukoilova rafinerija u Italiji uvozila naftu iz različitih zemalja, trenutno je 93 posto nafte koju obrađuje ruskog porekla. Drugim rečima, nije preterano reći da se iz nekog razloga Lukoilova rafinerija u Italiji specijalizovala upravo za biznis sa ruskom naftom, što je neobično u situaciji kad, navodno, EU priprema naftni embargo na uvoz iz Rusije.

Rafinerija na Siciliji

Intrigantna Lukoilova rafinerija locirana je na Siciliji, zbog čega je na jednoj od boljih evropskih pozicija za prekomorski izvoz. Inače, radi se o ogromnoj rafineriji, petoj najvećoj u Evropi. Manje je poznato da SAD jeste sankcionisao uvoz ruske sirove nafte, ali ne i naftnih derivata, tako da je sve legalno. Pri tome iz nekog razloga SAD nije sankcionisao ni Lukoil, iako je druga najveća kompanija Rusije u biznisu nafte i gasa. To se baš ne govori, ali utisak je da Lukoil nije pod sankcijama upravo zbog toga što se nalazi u Italiji, zemlji koja je opterećena ogromnim javnim dugovima, koja ne može dopustiti bilo kakvu dalju ekonomsku destabilizaciju, pogotovo ne u energetici odnosno u jednoj od najvažnijih nacionalnih rafinerija.

Bilo kako bilo, nakon što Lukoilova rafinerija na Siciliji preradi rusku naftu u derivate, to pravno gledano postaju italijanski derivati koji više, tobože, nemaju veze sa ruskom naftom, iako su 93 posto ruskog porekla. Rafinisani naftni derivati se stoga toče bez ograničenja u tankere koji ih prevoze do Eksonovih i Lukoilovih skladišta u Nju Džerziju i Teksasu.

Da bi priča bila zanimljivija Lukoil, kao ruska kompanija i dalje ima benzinske stanice čak i u SAD-u, stoga distribuira svoje proizvode u 11 američkih saveznih država. Većina od 230 Lukoilovih stanica u SAD-u su franšize, ne fizičko vlasništvo Lukoila.

Kako to da se početkom rata u Ukrajini praktično očekivalo da niz zapadnih kompanija prekine poslovanje sa Rusijom kako bi demonstrirale čvrste moralne principe, a naftni gigant Rusije, Lukoil, nije pod zapadnim sankcijama i ostvaruje ekstraprofite, između ostalog, zahvaljujući dobrom poslu u Italiji?

Put nafte

Ovde možete pogledati video u kojem je Wall Street Journal objasnio put ruske nafte preko Italije do američkih stanica.

Neki spekulišu kako i Sjedinjene države i EU, koje svojim građanima serviraju potpuno drugačije javne narative o odnosima sa Rusijom, imaju obostrani interes. Američke rafinerije tehnološki ne mogu prerađivati rusku naftu, ali italijanske mogu. Tako Amerikanci mogu vraćati rafinisane proizvode u EU proizvedene iz nafte drugih izvora (američkih, afričkih…) jer je EU u ozbiljnijim energetskim problemima nego SAD, stoga de fakto žmuri na jedno (ili oba) oka kako bi se smanjile razmere evropske energetske drame, ali to je samo teza koju još treba proveriti. Naime, Sjedinjene Američke Države su već najavile limitiranje pa i zabranu izvoza derivata u EU zbog izrazito niskog stanja strateških zaliha. Predstavnici američke naftne industrije su već poručili kako neće povećavati proizvodnju nafte i gasa iz američkih škriljaca kako bi ih izvozili u EU, jer im to smanjuje produktivnost odnosno profitabilnost.

Lukoil je trenutno šesti najveći prerađivač nafte u EU. Embargo EU na rusku naftu navodno treba da se aktivira 5. decembra. Ili će EU odustati od embarga ili EU nakon 5. decembra čeka novi cenovni udar.

Američki Treasury je odbio da komentariše uvoz derivata iz Italije koji su proizvedeni iz ruske nafte.

Izvor: Jutarnji