Iako je to u BiH glavna tema posljednjih mjeseci, primijetila sam da se Južna gasna interkonekcija između BiH i Hrvatske slabije spominje u drugim državama i medijima.

Južna gasna interkonekcija (JGI) je već ostarjeli projekat gasovoda, koji bi spojio BiH sa hrvatskom gasovodnom mrežom. Nekada davno ovaj projekat je podržavala EU, a ideja je bila da se tim gasovodom BiH spoji na Južni gasni koridor i na terminal za ukapljeni gas (LNG) na Krku. Koridor ide iz Azerbejdžana, preko Turske, Grčke i Albanije za Italiju, a trebalo je da poveže i Crnu Goru i BiH u obliku Jonsko-jadranskog gasovoda.

Vremena su se promijenila, pa je sada akcenat projekta na tome da BiH dobije pristup samo terminalu za LNG na Krku, preko kojeg može da uvozi američki LNG. JGI bi bila duga 180 km sa kapacitetom od 1,5 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Trasa bi išla od Travnika u centralnoj Bosni preko zapadne Hercegovine, gdje bi prelazila granicu prema Splitu, uz dodatnih 75 km – koje bi Hrvatska morala izgraditi. Jedan krak bi se odvajao i za Mostar, naravno.

Projekat protiv ruskog gasa

Kao i u svim evropskim i američkim projektima u ovom sektoru, glavni cilj JGI je pronalaženje drugih izvora gasa u odnosu na ruski. Ruski gas u BiH ulazi iz Srbije kod Zvornika i ide dalje prema Sarajevu i Travniku, pri čemu je Kanton Sarajevo najveći potrošač. Sa oko 230 miliona kubnih metara godišnje, BiH je mali kupac ruskog gasa, a Ruska Federacija zaista jeste jedini izvor gasa ovoj zemlji. U tom smislu je BiH u najvećoj mjeri izložena riziku od prekida snabdijevanja, jer sve druge zemlje imaju bar neke druge izvore i mogućnosti.

Međutim, projekat se nakon nekoliko mučnih godina, punih unutrašnjih nesuglasica, intenzivirao ove, 2026. godine, kada je novoosnovana američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy LLC poslala Vladi Federacije BiH (entitet) pismo namjere za izgradnju ovog gasovoda, a uz to i tri gasne elektrane-toplane kapaciteta 3×400 MW, sve to pod koncesiju na 30 godina, kao i za preuzimanje tri postojeća bosansko-hercegovačka aerodroma.

U susret američkoj energetskoj dominaciji

Ovo se uklapa u šire američke gasne inicijative u regionu. I BiH je bila prisutna nedavno u Vašingtonu kada su sve zemlje jugoistočne Evrope prihvatile koncept Vertikalnog gasnog koridora i američkoj „energetskoj dominaciji“. Vertikalni gasni koridor je mreža postojećih i budućih gasovoda na pravcu sjever-jug, kojim bi se američki LNG dopremao u ovaj region i Ukrajinu.

Interesantno je i da je jedan od predstavnika AAFS Džozef Flin, brat Majkla Flina, američkog generala i bivšeg savjetnika Donalda Trampa, sa kojim se Milorad Dodik u nekoliko navrata susretao u SAD, i koji je nedavno posjetio Republiku Srpsku. Da bi potvrdila svoje namjere Vlada FBiH je 2.aprila 2026 poslala i zakon o ovom projektu u parlamentarnu proceduru, u kome se, kao presedan, imenom navodi upravo AAFS, sa sjedištem u Sarajevu.

AAFS nema iskustvo u ovoj oblasti, i svoju ulogu vidi u povezivanju BiH sa globalnim kapitalom, dok bi za konkretne radove angažovao staru američku građevinsku kompaniju Bechtel. Jedan od razloga zašto je projekat stajao toliko godina je i neprihvatanje hrvatskih predstavnika u BiH da nosilac projekta bude BH Gas iz Sarajeva, operator transportnog sistema u FBiH i jedino preduzeće u FBiH sa relevantnom ekspertizom. Dolaskom Amerikanaca, odlučeno je da BH Gas zaista neće biti nosilac projekta izgradnje JGI, ali će imati manje uloge u njegovim pojedinim aspekatima. (Uporedimo ovo samo sa podatkom da su od 1945. do 1958. jugoslovenske firme izgradile 16 termoelektrana i više od 11.300 kilometara dalekovoda[1]).

Iz izlaganja ministra energetike FBiH Vedrana Lakića i predstavnika AAFS ove sedmice (2.4.2026.) u Sarajevu, saznali smo da kompanija još uvijek nema sredstva za ovu investiciju, da ne postoji studija izvodivosti ni za gasovod ni za gasne elektrane, pa samim tim nije jasno kakvu okvirnu cijenu bi tržište moglo očekivati. Ima još cijeli niz praktičnih pitanja na koja nema odgovora.

Za koga se zapravo grade gasovod i elektrane?

Ne morate biti stručnjak Svjetske banke da zaključite da industrijski razvoj u BiH posljednjih godina stagnira, da ne upotrijebimo neku grublju riječ. Golim okom se vidi da je većina prostora kuda prolazi ovaj planirani gasovod naprosto fizički prazna od stanovništva i privrede, te je ključno pitanje: Za koga se zapravo grade gasovod i elektrane od 1.200 MW kapaciteta? Sa kojim gasom u ova nestabilna vremena? Ko će plaćati buduće visoke cijene?

Podsjetimo da izgradnja jedne gasne elektrane-toplane košta od 360 do 520 miliona evra, a da je prvobitni projekat izgradnje gasovoda bio vrijedan 250 miliona evra, dok američki prijedlog predviđa jednu milijardu evra, sa rokom izgradnje do kraja 2027, kada otprilike stupa na snagu i uredba EU o prestanku uvoza ruskog gasa.

Cjenovnih razlika između tržišnih ugovora za LNG i bilateralnih ugovora za ruski cjevovodni gas sa naftnom formulom smo valjda dosada svi već svjesni.

Pored toga, u BiH je možda najveći politički problem definisanje realnog vlasništva nad državnom imovinom, što predstavlja kočnicu za  eksproprijaciju zemljišta za potrebe gasovoda. Znači, ako bi izgradnja  trajala dvije do tri godine, ne računajući sve druge pripremne, investicione aktivnosti i sporno pitanje državne imovine, gasovod ne može biti izgrađen prije 2030. u najoptimističnijem scenariju.

Iz aspekta sigurnosti snabdijevanja, za sada nema planova da se Srbiji i BiH sljedeće godine onemogući tranzit ruskog gasa preko Bugarske, ali postoje stalni pokušaji ukrajinskih snaga da pogode kompresorske stanice koje otpremaju gas sa ruske obale Crnog mora prema Turskoj i Balkanu (Plavi tok, te Turski tok/Balkanski tok), kao i politička očekivanja od strane EU i SAD prema BiH. Teško se, ipak, apstrahovati od energetske krize zbog rata na Bliskom Istoku, te napetosti i visokih cijena, koja će vladati evropskim gasnim tržištem narednih godina.

Upitna odluka Republike Srpske o ulaganju u gasifikaciju

U tom kontekstu bi bilo lijepo čuti i detaljnije obrazloženje o ekonomskoj isplativosti odluke Vlade RS, takođe od ove nedelje (prva nedelja aprila 2026.) da reaktivira stari projekat i uloži pola milijarde eura iz svog budžeta u izgradnju magistralnog gasovoda Šepak (između Bijeljine i Zvornika) – Novi Grad (na granici sa Hrvatskom) dužine 500 km. Ideja projekta je da se gasifikuje sjever RS/BiH, preko srpske gasne mreže i uvoza ruskog ili nekog drugog gasa ovim putem. S obzirom na to da su i u tom dijelu zemlje demografske prognoze jako tužne, da se veliki industrijski potrošači zatvaraju (npr. Rafinerija Brod), te da postoje druge grane energetike u koje je potrebno hitno ulagati, a sve u kontekstu eksternih energetskih izazova, u zraku i dalje više pitanja nego odgovora.

Istočna gasna interkonekcija Republika Srpska – Srbija / Izvor: Gas Res

Kad se podvuče crta, čini mi se da postoje dvije mogućnosti kako će se stvari sa BiH odvijati: ili će se zbog osnovnih zakona ekonomije BiH još godinama oslanjati na svoj stari dobri gasovod iz 1979. godine i susjednu srpsku gasovodnu mrežu, šta god i koliko god dolazilo preko nje, ili SAD imaju potpuno drugi plan za ovu državu, u kome i tri aerodroma pod koncesiju takođe imaju ulogu.

[1] Sasa Ilic, Izazovi izučavanja ekonomske istorije u Srbiji. Elektroprivreda socijalističke Jugoslavije. Centar za ekonomsku istoriju, Institut ekonomskih nauka u Beogradu 2020)